U mom okruženju u poslednjih godinu dana
radjaju se bebe.Nisam ljubomorna, nemojte pogresno da me shvatite, samo se
ponekad zapitam zasto nakon godinu i po, nakon brojnih intervencija, nakon
gomile lekova, gomile iskidanih zivaca i mora prolivenih suza nikako u mom
zivotu da se pojave te dve crvene crte.Teše me ... desiće se kad bude vreme.teše
me...desiće se kad se budeš najmanje nadala.A šta ja da radim sa svojom željom?Šta
ja da radim sa svojim snom?
Tako je bilo i ovaj put.......
Nakon 6 dana kašnjenja počela sam da se
nadam.Oboje smo imali osmeh na licima.Oboje smo se zanosili maštanjima.Oboje
smo „sedeli na iglama“ da nam se pojave te dve crvene crte.Dve crvene crte koje
bi napokon dale nešto opipljivo iz naše ljubavi.
Subota...Ivanjdan...7 sati ujutru...đavo mi nije
dao mira....odlazim u kupatilo, vadim test, uradim ga....i onda opet razočarenje...jedna
crta....
Tešim sebe možda je još uvek rano, možda je
trebalo da sačekam, možda...uvek to možda mi pokvari sve...
Vraćam se u krevet, naslonim glavu na njegovo
rame, i prošaputam, nema bebe....
Zagrlio me je , poljubio i tiho rekao: biće
ljubavi, biće .... možda je jos rano...
Popodne, vrućina, tusiram se i vidim vodu roze
boje...gotovo je...dobila sam...nema je...nema je ni ovaj put...
Ponekad se osećam kao da sam deo nagradne igre...ali
da ja svaki put izvučem ono: više sreće drugi put....
Нема коментара:
Постави коментар